Geografija i kartografija u srednjovjekovnom islamu

Tabula Rogeriana, karta koju je 1154. godine Muhamed al-Idrisi izradio za Ruđera II. od Sicilije. Sjever je na karti prikazan pri dnu pa se doima da je karta okrenuta "naglavce" u usporedbi s modernim kartografskim konvencijama.

Islamska geografija obuhvaća razvoj geografije, kartografije i geoznanosti u različitim islamskim zemljama. Tijekom srednjeg vijeka islamsku geografiju vodili su brojni čimbenici: Islamsko zlatno doba, paralelan razvoj islamske astronomije, prevođenje antičkih tekstova (posebice helenističkih) na arapski jezik, povećan broj putovanja zbog trgovine i hadža (islamskog hodočašća), te velika geografska otkrića i poljoprivredna revolucija.

Nakon svojih početaka u 8. stoljeću islamska je geografija dospjela pod zaštitu abasidskih kalifa iz Bagdada. Razni islamski učenjaci pridonijeli su njezinom razvoju, a među najistaknutijima bili su Perzijanci al-Hvarizmi, Abū Zajed al-Balhi (osnivač Balhijeve škole), Biruni i Avicena. Islamska geografija dosegnula je vrhunac za vrijeme Muhameda al-Idrisija u 12. stoljeću. Kasniji razvoj zbivao se pod Turcima i Perzijancima, posebice tijekom Otomanskog i Safavidskog Carstva, a najpoznatiji učenjaci bili su Mahmud al-Kašgari i Piri Reis.


© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search